Stari Kinezi počeli su uzgajati rižu još prije 6000 godina. Na tlu Indije i Kine se još dan danas mogu pronaći njeni divlji preci, pa se stoga te dvije države smatraju pradomovinom riže. S tog podneblja je prenesena u Siriju i istočnu Afriku. U Europi se za rižu znalo još u 4 stoljeću prije Krista, u vrijeme Aleksandra Velikog, međutim, počela se uzgajati tek u 8. stoljeću. U Ameriku je iz Europe prenesena u 17. stoljeću. Latinski naziv za rižu je Oryza.
Biljka koja je kroz povijest prehranila velik dio čovječanstva, za narode dalekog istoka vrijedi zlata, međutim, vjerovali ili ne, starim Kinezima poslužila je i za nešto sasvim drugo. Znanstvenici na Sveučilištu Zheijang u istočnoj Kini ustanovili su da je smjesa ljepljive riže i vapna, upotrebljavana kako bi se izgradio Kineski zid. Izgrađena u vrijeme dinastije Ming, prije 600 godina, ta građevina duga oko 2450 kilometara, još dan danas stoji uglavnom neoštećena. Fuge su tako čvrste, da čak ni korov ne izbija iz njih. Mješavinu riže i vapna kineski graditelji upotrebljavali su još prije 1500 godina, kako bi izgradili objekte otporne na potrese, te druge prirodne katastrofe.
Liječenje rižom
S obzirom da ima jako dobro djelovanje na krvne žile, konzumiranje riže može nam pomoći u nizu poteškoća vezanih uz krvotok, rad srca, kao i kod regulacije visokog i niskog krvnog tlaka. Uzrok previsokog krvnog tlaka uglavnom je smanjen elasticitet krvnih žila, međutim, ne bi bilo naodmet pri tome pripaziti i na neke druge stvari. Na primjer, ne jesti preslanu rižu, ili ju pak začiniti nekim drugim začinskim biljem, kako ne bi izgubila na okusu.
Osim kod navedenih poteškoća, riža također pospješuje probavu, izlučivanje mokraće i mokraćne kiseline. U 15. stoljeću preporučivala se kod slabokrvnosti, te bolesti želuca, crijeva i bubrega, a u samostanskim vrtovima uzgajala se kao ljekovita biljka. U nekim bolnicama u Americi dijeta rižom se koristi kao terapija kod visokog tlaka, te kod bolesti srca i krvnih žila.
Smeđa riža, bijela riža?
Danas razlikujemo tri vrste riže, a to su: neoljuštena prirodna riža, oljuštena neglazirana riža, te oljuštena glazirana riža.
Neoljuštena prirodna riža može biti divlja riža ili smeđa riža. Divlja riža se obično jede u kombinaciji sa drugim vrstama riže i treba joj više vremena da se skuha jer sadrži čvrst površinski sloj.
Smeđa integralna i smeđa parboiled riža su najukusnije i imaju najveću prehrambenu vrijednost. Odstranjen je samo vanjski sloj koji je u biti neprobavljiv (parboiled riža je kratko obrađena parom, kako bi zrno očvrsnulo). Sadrže enzime, minerale, oligoelemente, vitamine, masne kiseline, celulozna vlakna koja pospješuju probavu, bjelančevine visoke biološke vrijednosti.
Bijelu oljuštenu rižu, glaziranu ili neglaziranu možemo pronaći u više oblika, npr. polurafinirana, rafinirana, parboiled, instant... Međutim, problem kod bijele riže je taj što je ljuštenjem i poliranjem odstranjen dio koji najviše vrijedi, a to je ljuska. Oljuštena riža je manje više bezvrijedna za organizam, sastoji se uglavnom od škroba, a mineralnih tvari, bjelančevina, vitamina i vlakana skoro da i nema. Konzumirajući bijelu oljuštenu rižu organizam se dodatno napreže kako bi probavio nešto što ga energetski ne podržava. Za neke vrste riže je čak dokazano da sadrže kancerogene tvari, te da uzrokuju rak crijeva i želuca, šećernu bolest itd.
